{"id":1845,"date":"2018-02-01T20:27:37","date_gmt":"2018-02-01T20:27:37","guid":{"rendered":"https:\/\/kbg-retfala.com\/\/?p=1845"},"modified":"2018-02-01T20:27:37","modified_gmt":"2018-02-01T20:27:37","slug":"razgovor-s-piscem-pavlom-pavlicicem-djeca-se-ne-daju-gnjaviti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/?p=1845","title":{"rendered":"Razgovor s piscem Pavlom Pavli\u010di\u0107em – DJECA SE NE DAJU GNJAVITI"},"content":{"rendered":"

Objavljeno:\u00a0 1. 2. 2018.<\/p>\n

*Nije pristojno stavljati \u017eive ljude u izmi\u0161ljene pri\u010de. To je kao da fotografira\u0161 mobitelom nekog po ulici pa to stavi\u0161 na mre\u017eu, a on recimo u tom \u010dasu kopa nos ili ne\u0161to sli\u010dno. Naravno, uzimam karakteristike pojedinih \u017eivih ljudi, ali samo jedno obilje\u017eje. Na primjer, neku naviku ili uzre\u010dicu koja mi se svidi.<\/i><\/b><\/p>\n

*Za djecu je te\u017ee pisati, zato \u0161to su stro\u017ea prema tekstu. Ona se ne daju gnjaviti, jednostavno re\u010deno. Odrasli se daju gnjaviti. Djeca, \u010dim ih knjiga po\u010dne gnjaviti, po\u010dnu preskakati, po\u010dnu \u010ditati samo ono \u0161to je s crticama, samo dijaloge, jer tu se sigurno ne\u0161to doga\u0111a. <\/i><\/b><\/p>\n

\u00a0<\/i><\/p>\n

Jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca, Pavao Pavli\u010di\u0107, odnedavno je stanovnik Osijeka. U sije\u010dnju je posjetio Centar izvrsnosti Osijek, podcentar O\u0160 V. Beci\u0107a, gdje smo razgovarali s njim o djeci, njegovu djetinjstvu i pisanju, i drugome.<\/i><\/p>\n

Dosad ste napisali preko 60 razli\u010ditih djela. Odakle Vam inspiracija za pisanje?<\/b><\/p>\n

Mislim da \u010dovjek po\u010dinje pisati zato \u0161to voli \u010ditati. \u010cita\u0161 knjige pa se po\u010dne\u0161 pitati – bih li sad ja ono \u0161to znam i ono \u0161to mogu izmisliti mogao ispri\u010dati tako da to drugima bude interesantno onako kako su meni interesantne knjige koje \u010ditam. Onda proba\u0161, od pjesama, kratkih pri\u010da do du\u017eih oblika. A kad \u010dovjek postane pisac, onda mu se to pretvori u nekakav na\u010din \u017eivota\u00a0 i onda u svemu oko sebe vidi ne\u0161to \u0161to bi moglo postati pri\u010da. Neke stvari izabire\u0161, neke naravno odbaci\u0161, i tako to ide.<\/p>\n

Poznati pisac\u00a0 Antun \u0160oljan rekao je: \u201eSvakome u \u017eivotu padne na pamet ideja za dobru pri\u010du, ali samo pisci tu pri\u010du i napi\u0161u.” Ostali jednostavno ne obra\u0107aju pa\u017enju na to, to im nije posao i nije ih briga. Piscima su stalno antene vani<\/i> i stalno tra\u017ee ne\u0161to \u0161to mo\u017ee biti zgodan materijal. Negdje ne\u0161to zapazi\u0161, ili ne\u0161to pro\u010dita\u0161, ne\u0161to ti se dogodi, i tako si neprestano u potrazi za dobrom pri\u010dom. Onda to zabilje\u017ei\u0161 pa se to neko vrijeme kiseli<\/i> negdje, a onda s vremenom nastane pri\u010da.<\/p>\n

\u00a0<\/b><\/p>\n

SVE JE IZMI\u0160LJENO<\/b><\/p>\n

Poznati ste pisac kriminalisti\u010dkih romana. Koje Vam je Va\u0161e kriminalisti\u010dko djelo najdra\u017ee?<\/b><\/p>\n

Postoji standardni odgovor\u00a0 \u2013 to je kao da pita\u0161 roditelja koje mu je dijete dra\u017ee. No ja imam malo druga\u010diji odgovor. Ja sve \u0161to pi\u0161em, pi\u0161em s podjednakim zalaganjem. Nikad ni\u0161ta nisam napisao onako uzgred, ofrlje<\/i>. Sve \u0161to sam napisao, napisao sam punom snagom<\/i>. Neki put to uspije bolje, a neki put lo\u0161ije. Kad sam bio mlad mislio sam, kad jednom budem zreo, znat \u0107u kad ne\u0161to napi\u0161em je li dobro ili nije. Sad vi\u0161e nisam samo zreo ve\u0107 sam i star, a svejedno to i dalje ne znam. To bi morao re\u0107i \u010ditatelj. Meni su najdra\u017ee one moje knjige koje \u010ditatelji najbolje prihvate jer za njih sam pisao. Ne\u0161to \u0161to je tvoje ne mo\u017ee\u0161 procijeniti je li dobro ili nije dobro; to drugi moraju kazati.<\/p>\n

\u00a0Jesu li likovi i radnje u va\u0161im djelima izmi\u0161ljeni ili stvarni?<\/b><\/p>\n

Sve je uvijek izmi\u0161ljeno. Mislim da \u010dak nije pristojno stavljati \u017eive ljude u izmi\u0161ljene pri\u010de. To je kao da fotografira\u0161 mobitelom nekog po ulici pa to stavi\u0161 na mre\u017eu, a on recimo u tom \u010dasu kopa nos ili ne\u0161to sli\u010dno. Naravno, uzimam karakteristike pojedinih \u017eivih ljudi, ali samo jedno obilje\u017eje. Nikad ne pravim portret neke osobe, nego uzmem na primjer neku naviku ili uzre\u010dicu koja mi se svidi\u00a0 pa ju upotrijebim kao karakteristiku nekoga lika. Ali taj lik potpuno je druga\u010diji od tog \u010dovjeka od kojeg sam ja uzeo uzre\u010dicu.<\/p>\n

Kako naj\u010de\u0161\u0107e zapo\u010dinjete pisanje romana?<\/b><\/p>\n

Zapravo postoje dvije faze. Jedna je faza inspiracije, a druga je faza koju zovem \u0161ljakanje<\/i>. Recimo, u Zagrebu postoje dva kvarta<\/i> koja sam ja dobro poznavao \u2013 jedno je bilo Trnje gdje su stare ku\u0107e, vrtovi itd., a drugo su nova naselja. Mislio sam da bi bilo zanimljivo ispri\u010dati pri\u010du o dje\u010daku koji je iz jednoga na\u010dina \u017eivota\u00a0 pre\u0161ao u drugi i \u0161to mu se dogodilo. To je bila inspiracija za Trojicu u Trnju<\/i>.<\/p>\n

Sad to treba nekako ispri\u010dati, smisliti \u0161to se tom de\u010dku dogodilo, koji su jo\u0161 likovi, njegovi roditelji, prijatelji… Dakle, mora\u0161 sve to nekako slo\u017eiti, i imati kraj. Kraj je stra\u0161no va\u017ean kod svake pri\u010de, kraj zapravo organizira pri\u010du jer sve vodi k njemu. Ve\u0107 na po\u010detku znam kako \u0107e on izgledati i \u0161to \u0107e se dogoditi. Zatim napravim razradu na jednom listu papira. Za svako poglavlje kratke napomene.<\/p>\n

Onda dolazi \u0161ljakanje<\/i>. Pi\u0161em samo onda kad znam da imam dovoljno vremena\u00a0 za to. Naj\u010de\u0161\u0107e sam pisao ljeti, kad nisam imao obveza. Nikada knjigu nisam napisao napreskok, nego pi\u0161em iz dana u dan, svaki dan po jedno poglavlje. Ne dopu\u0161tam samom sebi da budem lijen. I jo\u0161 uvijek pi\u0161em rukom.<\/p>\n

ODRASLI SE DAJU GNJAVITI<\/b><\/p>\n

Pi\u0161ete knjige i za djecu i za odrasle. Po \u010demu se razlikuje pisanje za djecu i pisanje za odrasle?<\/b><\/p>\n

Knjige za djecu po\u010deo sam pisati relativno kasno, kad mi je bilo ve\u0107 35 godina. Mislim da je za djecu te\u017ee pisati, zato \u0161to su djeca stro\u017ea prema tekstu. Ona se ne daju gnjaviti, jednostavno re\u010deno. Odrasli se daju gnjaviti. Ako ti, na primjer, u knjizi za odrasle stavi\u0161 nekakav opis zalaska Sunca iznad Drave, oni \u0107e re\u0107i, nije to sad ba\u0161 ne\u0161to, ali zato su drugi dijelovi malo bolji<\/i>. Djeca, \u010dim ih knjiga po\u010dne gnjaviti<\/i>, po\u010dnu preskakati, po\u010dnu \u010ditati samo ono \u0161to je s crticama, samo dijaloge, jer tu se sigurno ne\u0161to doga\u0111a. Dakle, ja se nisam usudio pisati za djecu dok nisam stekao nekakvu vje\u0161tinu, i dok nisam bio uvjeren da mogu zadr\u017eati tu njihovu pa\u017enju, da mogu pisati tako da ne preska\u010du. A ba\u0161 nekako u to vrijeme mi je i sin imao 7-8 godina tako da se to zgodno poklopilo.<\/p>\n

A za koga Vam je dra\u017ee pisati \u2013 za djecu ili odrasle?<\/b><\/p>\n

Ve\u0107 dugo nisam pisao za djecu jer sam izgubio kontakt s djecom, s dje\u010djim svijetom. Nemam pravi uvid u to kako djeca danas \u017eive, koji su njihovi problemi itd. S druge strane – \u010dudim se tome – recimo Trojicu u Trnju<\/i> djeca rado \u010ditaju iako je to pisano za jedno vrijeme koje je sasvim druga\u010dije. Hrvojev nestanak kao problem danas sigurno ne bi postojao. Postoje mobiteli, on bi se isti \u010das javio i nazvao. A tamo on ide na govornicu pa nema kovanicu itd. Ali svejedno to djeca danas \u010ditaju. Mo\u017eda sam i u zabludi kad mislim da bih morao bolje poznavati dje\u010dji svijet u tehnolo\u0161kom smislu.<\/p>\n

Koji vam je bio najdra\u017ei nastavni predmet u \u0161koli?<\/b><\/p>\n

Ja nisam imao najdra\u017ei i najgori predmet, svi su mi bili podjednaki. Prije je to bilo druga\u010dije, manje strogo. Nisu se dobivale zada\u0107e, osim iz najva\u017enijih predmeta – engleskog, matematike i hrvatskog. Bilo je manje pisanja.<\/p>\n

\u00a0<\/b><\/p>\n

SAMI SMO STVARALI IGRA\u010cKE<\/b><\/p>\n

Cijelo djetinjstvo proveli ste u svomu rodnom gradu Vukovaru. Mo\u017eete li malo opisati kako je izgledalo va\u0161e djetinjstvo?<\/b><\/p>\n

To je, naravno, duga pri\u010da pa mogu samo re\u0107i da je bilo jako lijepo. Tada su djeca bila ranije gurnuta u \u017eivot. Nisu se roditelji za njih previ\u0161e brinuli. Naravno da su se brinuli da imaju \u0161to obu\u0107i, pojesti, gdje spavati itd., ali ne kao va\u0161i roditelji kad ide\u0161 nekuda kroz grad pa ih brine promet i sl. U ono doba svega toga nije bilo, promet je tad bio slab. Ako je bilo ljeto, ja sam iza\u0161ao van u osam sati ujutro i vratio sam se u tri sata popodne. Nitko nije pitao ni gdje sam bio ni \u0161to sam radio, niti se itko brinuo. Mo\u017eda je tu bilo razloga, recimo opasnosti koje nosi Dunav.<\/p>\n

Ina\u010de, mi smo imali dvije rijeke. Ja sam stanovao blizu Vuke i blizu Dunava. A to su dvije potpuno razli\u010dite rijeke. Jedna mala, lokalna, plitka, a druga velika, s brodovima. Onda su tamo bili vrtovi. Onda su bili tavani \u2013 bilo je \u010dudo \u010dega je sve tamo bilo. Imali smo velik broj tih dostupnih zabava. Za razliku od dana\u0161nje djece – mislim da smo mi bili u prednosti \u2013 sami smo morali stvoriti igra\u010dke. Zato \u0161to je igra\u010daka bilo malo, a kojih je bilo, bile su skupe. Dakle, mi smo vrlo rano dobili u ruke recimo no\u017e, sa 6-7 godina, \u00a0i pravili sviralu od vrbe, na primjer. Ili pra\u0107ku. Takve stvari sami smo morali stvoriti; ne bi \u010dovjek vjerovao \u0161to smo pravili.<\/p>\n

U kojem razdoblju \u017eivota ste prepoznali da \u017eelite postati knji\u017eevnik?<\/b><\/p>\n

Ve\u0107 u osnovnoj i srednjoj \u0161koli po\u010deo sam pisati pjesme. Mislio sam da su odli\u010dne i bio sam ponosan njima, ali onda kad sam ih pro\u010ditao kad sam odrastao, bile su mi u\u017eas i sretan sam \u0161to ih nikada nisam nigdje objavio. \u0160to vi\u0161e pi\u0161e\u0161, to po\u010dinje\u0161 imati vi\u0161e ideja i onda pri\u010de postaju du\u017ee. Na primjer, kada sam pisao prve pri\u010de bile su po 2-3 stranice. \u0160to sam vi\u0161e pisao, postajale su du\u017ee. I tako jednog dana do\u0111e\u0161 do 300 stranica.<\/p>\n

Imate li neki hobi?<\/b><\/p>\n

Kada pi\u0161e\u0161 knjige, jednostavno nema\u0161 vremena za druge hobije. Pisati treba svaki dan i, kao \u0161to sam ranije rekao, ne dopu\u0161tam si da budem lijen. Sve svoje vrijeme treba\u0161 prepustiti pisanju ako \u017eeli\u0161 br\u017ee zavr\u0161iti.<\/p>\n

Imate li neki savjet za budu\u0107e nara\u0161taje, za one koji jednoga dana \u017eele postati pisci?<\/b><\/p>\n

Sve \u0161to trebam re\u0107i je \u2013 najva\u017enije\u00a0 je \u010ditati. Jer \u0161to vi\u0161e \u010dita\u0161 ima\u0161 sve vi\u0161e ideja koje bi mogle biti zanimljive i onda \u017eeli\u0161 \u0161to vi\u0161e pisati i pisati, i u svemu vidi\u0161 neku zanimljivu pri\u010du.<\/p>\n

Razgovarala: Nika I\u0161tokovi\u0107, 6. a<\/b><\/p>\n

\"pavle<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Objavljeno:\u00a0 1. 2. 2018. *Nije pristojno stavljati \u017eive ljude u izmi\u0161ljene pri\u010de. To je kao da fotografira\u0161 mobitelom nekog po ulici pa to stavi\u0161 na mre\u017eu, a on recimo u tom \u010dasu kopa nos ili ne\u0161to sli\u010dno. Naravno, uzimam karakteristike pojedinih \u017eivih ljudi, ali samo jedno obilje\u017eje. Na primjer, neku naviku ili uzre\u010dicu koja mi […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1846,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"gallery","meta":{"footnotes":""},"categories":[17],"tags":[],"class_list":["post-1845","post","type-post","status-publish","format-gallery","has-post-thumbnail","hentry","category-umjetnost-i-mediji","post_format-post-format-gallery"],"blocksy_meta":{"styles_descriptor":{"styles":{"desktop":"","tablet":"","mobile":""},"google_fonts":[],"version":8}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1845","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1845"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1845\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/1846"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1845"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1845"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.kabege.com\/KBG-2013-2018\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1845"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}